Riječka industrija i 3.MAJ nakon izbora - 12.06.2009.
Svijet se trudi da utvrdi uzroke opće recesije i pokušava ublažiti posljedice na dva najvažnija sektora, a to su sektor financija i sektor proizvodnje. Ocjenjujemo da će se kaos u sektoru financija riješiti lakše i brže te da pravi problem državne ekonomije leži u stagnaciji industrije. Valjda su se „stručnjaci“ konačno uvjerili da ipak nije dobro što na prevelikom broju proizvoda uglednih europskih firmi piše MADE IN CHINA i da se ne može živjeti samo od trgovine i usluga. Ako su političari shvatili da pomaganjem šačici bogataša u utrci za što većim profitom, odnosno ulagivanjem onima koji svojim novcem dovode na visoke političke pozicije, ugrožavaju ekonomije svojih država i ako pri promjeni devize DEINDUSTRALIZACIJA EUROPE u REINDUSTRALIZACIJA EUROPE misli ozbiljno, možda ima nade za države kojima upravljaju. Ima li nade za nas? Ima li nade za nas u Rijeci? Ima ako sačuvamo barem ono što je ostalo od industrije i ako sačuvamo kadrove koji znaju rješavati složene projekte.
U Rijeci je uništen veliki dio industrije, manje radi kopiranja štetnih procesa Europi (sada se potvrđuje da su bili štetni), a više radi interesa neodgovornih i korumpiranih pojedinaca tijekom pretvorbe i privatizacije. Nestao je Torpedo, Rikard Benčić, Tvornica papira i drugi. Viktor Lenac je jedva spašen, ako je spašen. 3. MAJ se očigledno ni ne pokušava sačuvati. Sve to vrijeme je na razini države vladao HDZ, kratko i SDP, a u Rijeci je cijelo vrijeme vladao SDP. Budući da će tako biti dalje, o dosadašnjem ponašanju jednih i dugih u vezi 3. MAJ-a ne slijedi ništa dobro.
Ono što se već više od deset godina čini za 3. MAJ je samo glumatanje za javnost jer firma neprestano funkcionira u uvjetima nedostatka sredstava za financiranje proizvodnje. To znači da stalno nedostaju materijali, kvalitetna radna snaga i drugo, da se zbog toga radi sporo i skupo pa se neizbježno proizvode novi gubitci i povećava konačna cijena financijske sanacije. Radi tih nepotrebnih novih gubitaka su ogromne količine novca bačene u zrak. Pored glumatanja u vidu nedovoljnih sanacijskih intervencija samo u svrhu preživljavanja, 3. MAJ-u je oduzeta imovina bez koje ne može optimalno funkcionirati, niti se može razvijati. Da je odmah učinjeno sve kako je bilo programirano potrošilo bi se upola manje novca, a 3. MAJ bi najkasnije 2004. godine bio van svih problema. 3. MAJ je samo trebalo financijski sanirati, uložiti u modernizaciju tehnologije i prepustiti struci, pa bi već pet godina ponovno bio najuspješnije brodogradilište u Hrvatskoj, koje u istim uvjetima funkcionira jednako uspješno kao uspješna europska brodogradilišta. Umjesto toga 3. MAJ se sustavno uništava nepotpunim i nepravodobnim sanacijskim intervencijama, sporim i parcijalnim investiranjem u tehnologiju, a najviše se štete čini neshvatljivim kadrovskim akrobacijama.
U jesen prošle godine radnici 3. MAJ-a upozorili su na katastrofalnu situaciju i probudili HDZ, kojeg godinama nije zanimalo što njihove ekipe tamo rade, niti je zanimalo ikoga iz politike osim PGS-a uključujući vlast u Rijeci. Radnici i riječka javnost su prisilili HDZ da promjeni svoje rukovodeće ekipe i da se ugovaranjem četiri broda za domaće brodare ublaži problem nezaposlenosti. Umjesto da HDZ u tišini uloži dovoljno konkretnog napora da popravi ono što su pokvarili, spektakularno su sklopljena četiri ugovora, a cijelo to događanje je izvedeno tako da se prikaže kao velika zasluga HDZ-a, koja je trebala biti obilato nagrađena na izborima. PGS je sve to brzo pročitao i javno izrazio zabrinutost.
Izbori su za nama. Sada više ne treba glumatati u predizborne svrhe pa bi HDZ trebao trećemajcima i riječkoj javnosti reći istinu. Iz tiska se saznaje da se problem nelikvidnosti ne smanjuje nego se produbljuje, a to znači da se proizvodnja odvija uz sve veće troškove, uz sve veće i skupe zastoje, odnosno uz sve veće nove gubitke. Od 4 spektakularno potpisana nova ugovora za domaće brodare još nema ništa, kao što smo se i pribojavali. Nitko još nije potvrdio da je plaćena barem jedna rata za te brodove pa je upitno jesu li ti ugovori uopće na snazi. Ako je točna informacija da je izgradnja prvog od ta 4 broda započela, to može biti samo zahvaljujući snalažljivosti trećemajaca koji su navikli graditi brodove bez novca ( ostatak materijala od prethodnih brodova ili financijska sredstva od drugih ugovora ), a ne radi riješenog financiranja za te brodove. Kad bi s ta 4 ugovora i bilo sve u redu, oni su kroz osiguranje nastavka proizvodnje trebali osigurati vrijeme potrebno za provođenje drugih važnih mjera za popravak učinjene štete. O takvim mjerama nema ni najmanjih naznaka, niti ih očekujemo, jer za to treba iskrena volja, odgovornost, moral i puno znanja, a da je toga kod mjerodavnih bilo do sada ne bismo imali situaciju kakvu imamo sada. Zato se pribojavamo da 4 nova ugovora, ako su uopće realni, samo odgađaju kraj. Nema informacija da se brzo i efikasno rješavaju problemi, ali ima informacija da su prioritet stranačke kadrovske križaljke i upravljanje firmom iz kafića i restorana od strane stranačkih struktura i nekih kooperanata. Sada je jasnije zašto je bio potreban pritisak da se smjeni bivša uprava i bivši NO koji su u idealnim tržišnim uvjetima uspjeli ostaviti brodogradilište bez posla i razjuriti dio stručnog i iskusnog kadra. Čini se da su oni samo provodili nečiju politiku koja se sada, uz relativno kratak poremećaj izazvan lanjskom pobunom radnika, nastavlja. Čini se također da su se trećemajski sindikati, radničko vijeće i inteligencija pomirili sa sudbinom pa će sada biti lakše tu stranačku politiku provesti do kraja.
Ne možemo a da se na osvrnemo i na privatizaciju. EU ne traži privatizaciju. EU samo traži da naša brodogradilišta budu sposobna u istim uvjetima poslovati jednako uspješno kao i EU brodogradilišta. To se je moglo postići odavno, a može se i sada. U pregovorima s EU problem je u tome što među našim pregovaračima nema dovoljno sposobnih koji su u stanju objasniti EU komisiji (d)efekte koje je imao četverogodišnji rat i brojne ekonomske sankcije prema RH čak dugo nakon rata ( neslužbene sankcije 1999. ) i uvjeriti komisiju da nije ispravno da se u vezi s našom brodogradnjom primjenjuju isti kriteriji kao prema drugim članicama koje nisu bile u takvoj situaciji. Nema ni dovoljno moralnih koji će pojasniti da se je nova država uvježbavala u svemu i svačemu i priznati da se je kod tzv. sanacija i restrukturiranja radi neznanja i nesnalaženja griješilo i potrošilo puno novaca od kojeg brodogradilišta nisu imali koristi pa nije opravdano da se sada traži smanjenje kapaciteta i da se ruše navozi.
Privatizacija 3.MAJ –a prema koncepciji naše Vlade je prema procjeni PGS – a glupost, a ako se i pokuša realizirati takva glupost, PGS predlaže da u uvjete natječaja uvrsti uvjet da interesenti uz ponudu prilože najmanje 10 dobrih brodograđevnih ugovora. Prodaja brodogradilišta u Poljskoj može biti dobrodošao alibi – primjer našim nesposobnjakovićima. Treba podsjetiti da je Poljska krajem devedesetih na velika zvona provela privatizaciju svojih brodogradilišta. Ta je privatizacija tako dobro izvedena da je izazvala veliku pažnju cijelog brodograđevnog svijeta. Ali, nakon nekoliko godina to se je pokazalo kao potpuni fijasko, pa su brodogradilišta ponovno završila u rukama države. Sada su prodali dva brodogradilišta. PGS procjenjuje da se tamo više neće graditi brodovi.
U Europi su pred desetak godina procjenjivali da će se europska brodogradnja koncentrirati u Poljskoj i Hrvatskoj. Odmah su počeli poduzimati sve da se to ne dogodi. Kad bi se napravila lista EU konzultanata koji su u zadnji desetak godina „pomagali“ Poljskoj i Hrvatskoj, uvjereni smo da bi bilo istih imena, i to na vrhu liste.